Bilo je to užurbano jutro i oko 8:30 stariji gospodin, u 80-tima, došao je da mu skinu šavove sa ozlijeđenog prsta.
Bio je u strašnoj žurbi i imao je zakazani sastanak u 9:00 tog jutra. Uzeo je svoj karton i sjeo na obližnji prazan stolac znajući da će proći više od sat vremena prije nego će netko biti u mogućnosti da ga primi i pregleda. Vidio sam da nervozno gleda na sat i odlučio da ću ga ja pregledati budući da nisam imao drugog pacijenta.
Ozljeda je dobro zarastala, te sam dobio potvrdu da pacijentu mogu skinuti šavove. Dok sam mu previjao ozljedu počeli smo pričati.
Pitao sam ga da li je imao dogovoreni pregled jutros s obzirom da je u tolikoj žurbi.
Odgovorio mi je da nije imao dogovoreno, već se žurio na doručak u starački dom k svojoj ženi koja boluje od Alzheimerove bolesti.
Kako sam završio previjanje rane, tako je i naš razgovor dolazio kraju, te sam ga upitao da li će mu se supruga zabrinuti s obzirom da kasni k njoj na doručak.
No, on je tužno odgovorio da ona već pet godina ne zna uopće tko je on.
